Pesme

Poziranje bez aplauza

ne prilazi mi riječima
dok skidam čipkastu izraslinu nelagode,
ne pali svijetlo
dovoljno je sačuvana misao,
ne gradi vješala od uspomena
odavno je trebalo iskopati gradske lampe i zasaditi ptice,
ne dokazuj se pred bosim stopalima
što plešu po stolovima i gaze kristal iz kojih se pilo …
i pij… nek ti zapinje okus krvi i pljesni
miris javora
pij…. ne zamuckuj pred nagom konstrukcijom nečega što je sinoć izgledalo poput remek djela bogova
ne klanjaj se
ne ispiru se grijesi mokrom krpom…
samo…uzmi me..
jače…jače od udarca svjetova
grublje. ..bez poziranja
tu na ovom stolu
tu među svom tom neprožvakanom izobilju mesa i jabuka
tu na razlivenom vinu naših predaka
neka pucaju podovi
nek gledaju zvijeri
i crvi
i aveti
nek čuju vrisak otet s glasnice vremena
svi oni što ne umiru zbog izdaje,
ispljuni po meni svaku želju da postaneš bolji
jače….
grizi …otkini posljednje ostatke mene

bez aplauza…

Tea Žigman

862 Ukupno pregleda 1 Pregleda danas
Tea Žigman

Napisao/la Tea Žigman

Tea Žigman rođena je u Rijeci 1973. godine. Poeziju piše još od osnovne škole. Izdala je zbirku poezije Ničim izazvana.

Nema komentara.

Dodaj svoj komentar